DOBRA EKONOMIJA: Modeli dobre ekonomije

U dobroj ekonomiji kroz njene modele na svakom tom mjestu za početak novog kruženja, hvatamo i pohranjujemo novac i vrijednosti koje se stvaraju. Svaki taj trenutak i mjesto hvatanja i pohrane nam je bitan, jer koristi i ima smisla, čini vrijednima nečije živote i aktivizam, nečiji rad i stvaranje. I nema potrebe podcjenjivati čak niti one koji su na početku naše dobroekonomske spirale. Inače imamo situaciju gdje ekonomski sustav u utrci za gomilanjem sve većeg profita juri prema dnu i nosi sa sobom sve vrijedno. Dio ponesenog uništi i potpuno izbriše kao da nikada nije postojalo, a dio ponesenog, u čemu vidi financijsku vrijednost, prisvoji i ukrade.

Kroz modele dobre ekonomije mi hvatamo i pohranjujemo vrijednost bez obzira da li je to konkretni proizvod ili roba, mogućnost dugoročnog korištenja neke usluge ili se radi o samom novcu. Radi se o nasušnoj potrebi za ostvarenje cilja kretanja prema pravednijem i održivijem društvu, prema naših 12 sistemskih rješenja, jer svako od mjesta pohranjivanja ucrtanih na našoj spirali, svaki model dobre ekonomije znači uspjeh za taj cilj, znači da smo spriječili da vrijednost prebrzo ode i nestane odnosno da je ukradu i prisvoje oni koji niti nisu u njenom stvaranju najviše ili imalo sudjelovali. Time ublažavamo i apsurdnu situaciju da mi vrlo često našim svakodnevnim življenjem podržavamo sistem protiv kojeg se borimo iščekujući dan s velikim D kada će se sve promijeniti i kada ćemo ostvariti onu šuplju nadu da ćemo zadnje uže kojim ćemo objesiti kapitalistu kupiti od njega samog.

Prakticiranjem dobre ekonomije mičemo se od pukog nadanja i iščekivanja neočekivanog, već preuzimamo odgovornost i vlastiti život u svoje ruke, život naše lokalne zajednice i cijelog društva, te našeg planeta i budućih generacija. Mi smo time ulagači u to najljepše skladište ikada.

Ono što je još bitno naglasiti da bez obzira na to što iz potrebe preglednosti modele nižemo niz spiralu prema nama najobuhvatnijemi prema narativu koji može držati liniju općeg i zajedničkog pojma, u stvarnom životu najljepše priče su zapravo kombinacija nekoliko modela i to će biti i naglašeno u istaknutim primjerima dobre prakse za svaki od modela. A najbitnije je naglasiti da su nam ovi modeli bitni jer kako se s njima razvijamo i kako idemo prema zajedničkim dobrima, sudjelovanjem u dobroj ekonomiji mi smanjujemo svoju ovisnost o destruktivnom i nepravednom sustavu, a to smo rekli da nam je prvi cilj. Bez obzira što radimo i na kojem području smo aktivisti i aktivistkinje ako smo i dalje ovisni onda naše akcije i aktivnosti u dugoročnom smislu imaju efekt trlababa lan. S obzirom da u modelima dobre ekonomije pohranjujemo novac kao resurs, zadržavamo ga privremeno da plodi odnose i živi svijet u našim zajednicama i društvima, smanjujemo svoju ovisnost o sustavu kojeg inače hranimo s tim istim resursom – novcem. Zato je bitno da se dobro pripremimo i ne odgađamo primjenu modela dobre ekonomije, jer ćemo samo tako doći do onih 12 sistemskih rješenja koje zagovaramo.

Možemo biti sigurni da naša društva neće biti više demokratska ako prvo ne demokratiziramo ekonomiju (Hart, Laville i Cattani, 2013.). Za to nam neće biti dovoljno samo zamisliti ili „izteoretizirati“ takvu ekonomiju ili društvo – potrebni su nam praktični modeli i istraživanja u realnosti brojnih nositelja društvene ekonomije. Tu me zanima ono što Capra naziva „zajednicama prakse“ (Capra, 2002.), Marta Gregorčič (2013.) „potencie“ ili Wright (2011.) „realističnim utopijama“.

Bitno je primjenjivati dobru ekonomiju jer kroz njene modele jačamo otpornost i sposobnost prilagodbe naših lokalnih zajednica na krizne situacije. U znanosti se pojam resilience za ekosustave definira kao „količina promjena koje sistem može podnijeti (u smislu kapaciteta da apsorbira poremećaje) i zapravo održi iste funkcije, strukture i povratne veze“ (Lewis i Conaty, 2012: 18). U našem slučaju taj pojam se odnosi na sposobnost zajednice da održi normalan i kvalitetan način života nakon prolaska kroz krizno stanje. S obzirom da modeli dobre ekonomije šire povjerenje i solidarnost, održivost i odgovornu proizvodnju, demokratske principe i participativnost, područja na kojima se prakticiraju modeli dobre ekonomije imaju više šanse uspješno proći kroz krizna razdoblja i očuvati osnove za kvalitetan život. Kako ističe Bill McKibben: „Moramo se adaptirati na sve što ne možemo spriječiti, i moramo spriječiti sve ono na što se ne možemo adaptirati“ (Miller and Hopkins, 2013.). Možemo reći kako imamo šest temelja za izgradnju otpornosti zajednice: ljudi, sistemsko mišljenje, sposobnost adaptacije, sposobnost transformiranja, održivost, te hrabrost (Lerch, 2015.). 

Potrebu da nađemo optimalnu sredinu između individualnog poigravanja s održivosti i vječitog iščekivanja neke inicijative odozgo, slikovito je pojasnio već spomenuti permakulturni dizajner i osnivač pokreta Tranzicijskih gradova, Rob Hopkins:

  • →  Ako radimo kao pojedinci i pojedinke, bit će premalo.

  • →  Ako čekamo na vlast, bit će prekasno.

  • →  Ali ako radimo kao zajednica, možda bi moglo biti taman na vrijeme, taman dovoljno.

Naša zajednica će biti više otpornija i fleksibilnija ukoliko ima više raznolikosti, modularnosti i uspostavljenih povratnih veza (Hopkins, 2011.).

Vrijeme je da opišemo svaki od ovih modela te ponudimo primjere dobre prakse. 

Pravedna trgovina (engl. fair trade)

Pravedna trgovina je model kupovanja proizvoda za koje možemo biti sigurni da će otprilike najmanje trećina od konačne cijene otići u ruke direktnom proizvođaču. Za tu sigurnost i našu želju da podržimo osnovne proizvođače, pristajemo platiti nešto veći iznos od iznosa koji se plaća za isti proizvod iz „nepravedne“ proizvodnje i trgovine.

Za pokret pravedne trgovine ističe se kako je prošao kroz tri razvojna razdoblja (Huybrechts, 2012.). Prvo se tiče samih početaka s izrazito političkom orijentacijom što možemo smjestiti u 70-e godine prošlog stoljeća. Glavni cilj je bio osigurati direktnu potporu stanovnicima siromašnih zemalja koji su i dalje htjeli biti autonomni proizvođači, a ne besramno slabo plaćeni najamni radnici u tvornicama vrlo često neljudskih uvjeta koje su proizvodile robu široke potrošnje za gladne konzumente na zapadu. Nije donosila rezultate politika prosvjeda i kampanja protiv globalnih institucija (Svjetska banka, MMF...) koje su poticale takva degradirajuća zapošljavanja u siromašnim zemljama pravdajući to razvojnim politikama i poentiranjem kako im je bolje tu nego na smetlištima gdje su prije bili. S obzirom na sve to, aktivističke i humanitarne organizacije na zapadu su odlučile jednostavno osigurati direktne trgovinske kanale s proizvođačima iz siromašnih zemalja kako bi im pomogli da opstanu odnosno kako uopće ne bi niti morali doći u situaciju da im primamljivo izgleda kulisa onih ranije spomenutih „razvojnih politika“. Oni koji su cijelu stvar gurali u ono doba su se nazivali „alternativnim trgovinskim organizacijama“, jer su smatrali riječ pravedno preslabom da opiše viziju koju su imali.

Grafika: WFTO AsiaDrugo razvojno razdoblje karakteriziraju prve podjele. Dio organizacija se krajem 80-ih godina okrenuo prema zagovaranju certificiranja i danas to možemo označiti kao jedan od presudnih trenutaka u pokretu pravedne trgovine jer su od tada organizacije počele stavljati veći naglasak na sam proizvod, a manje na ljude i političnost koja je stajala iza cijele priče na početku. Od tada proizvode pravedne trgovine prodaju i neke od najvećih korporacija koje s pravednošću nemaju previše veze. Sami proizvodi se mogu naći i u velikim trgovačkim centrima te počinje značajno rasti prodaja brendiranih proizvoda s etiketom pravedne trgovine. Očekivano, od tada ne prestaju rasprave koliko je taj trenutak i omlohavio cijelu priču i viziju onako kako je zamišljena. Drugi dio pokreta tada zadržava direktniji odnos s proizvođačima i počinju koristiti koncept „svjetskih dućana“ (engl. world shops) gdje je bitno pomoći nebrojene male dućane (proizvođače) u svijetu direktnom kupovinom, a manje je bitan nadzor nad njihovim proizvodom. Tu se više naglašavalo povjerenje i uključivanje proizvođača u samu mrežu te demokratski procesi odlučivanja, a sama oznaka koju su stvorili više je bila orijentirana prema organizaciji koja je poštivala ta pravila, nego proizvodu kao takvom sa svim standardiziranim mjerenjima. Jasno, u stvarnosti su mnoge organizacije, a pogotovo proizvođači koji su ovisili o prodaji koristili sve moguće opcije i kanale za prodaju.

Treće razvojno razdoblje karakterizira pojava organizacija koje potpuno zaobilaze „stare igrače“ i organizacije koje se etiketiraju kao ovlaštene za upotrebu termina pravedna trgovina te poslovni subjekti ili organizacije civilnog društva sklapaju direktne ugovore s lokalnim proizvođačima i sami stvaraju svoju mrežu. Takvi su i primjeri u našim Dobrim pričama koje smo izdvojili. Treće razdoblje je obilježeno diverzifikacijom aktera i zbog relativno čestih slučajeva zloupotrebe markice pravedne trgovine ili priča istraživačkih novinara i drugih koji su prokazivali da neki od primjera nemaju nikakve veze s markicom kojom se kite.

Mogu otvoreno reći kako je od svih modela dobre ekonomije ovaj vjerojatno najkontroverzniji, a razlog je nasljeđe gore opisanih razvojnih razdoblja. Kao prvi model su najistureniji i uvijek se nađe neko kome nešto ne paše. Oni aktivisti koji su malo radikalniji, njima je pravedna trgovina tako pih i itekako kapitalistička. Oni koji su zapravo malo lijeni i cijelu priču shvaćaju isuviše površno, njima je pravedna trgovina sveti gral i najbolja kajdanka za etične potrošače. I tu staju.

To je zapravo nefer, jer nam pokazuje koliko smo nesposobni pojmiti realne pozicije i mogućnosti određenog procesa, koncepta ili akcije. Na jednoj ljevičarskoj konferenciji sam prije koju godinu predstavljao sličnu spiralu kao ovdje samo nije bila toliko razrađena, nije postojala dobra ekonomija i nije mi još došla kao jasna uloga koncepta zajedničkih dobara. Ali poanta je bila slična s gradiranjem od najjednostavnijih modela do najambicioznijih i najdalekosežnijih. Uglavnom su me dobro ispeglali jer im kao s pravednom trgovinom i etičnim bankama prodajem kapitalizam upakiran u šareni celofan. Uglavnom nisam se mogao nikako obraniti i naglasiti da su to samo prvi koraci, kao osnovni modeli koje se onda nadograđuje, transformira u kompleksnije i razvija da imaju bolji i dublji utjecaj. Na kraju sam skoro izgubio živce, ali mirno dao kontru da ako se ne shvaćaju prvi koraci koje je potrebno ugraditi u našu borbu da onda nisu ništa drugo doli najobičniji konzumenti i da im je to omogućio kapitalizam. Hm, uvijek sam se pitao zašto nikada više nisam dobio pozivnicu za sljedeće konferencije.

Možemo otvoreno priznati kako modele dobre ekonomije započinjemo s pravednom trgovinom jer je najlakša za primijeniti. Dio je naše svakodnevnice i možemo usmjeriti svoje djelovanje prema njoj bez prevelikog odugovlačenja i priprema. I jasno, to opet ne znači da u svakom trenutku ignoriramo dosege i utjecaj pravedne trgovine.

Pravedna trgovina štiti i osnažuje one koji su najugroženiji i kojima je najteže opstati na tržištu upravo zbog nepravednih uvjeta i zakona globalne ekonomije. Ništa više ništa manje, ali i to je dovoljno zasad i zato nam treba. Od nje imaju korist ljudi u siromašnijim zemljama koji su uz to proizvođači te imaju bogato znanje i vještine. Dodatno je bitno što je vrlo vrlo često pravedna trgovina povezana s primjerice zadružnim modelom i čini važan segment društvene odnosno ponekad i solidarne ekonomije. Zadruge su zaslužne za čak dvije trećine svih proizvoda koji se prodaju kroz model pravedne trgovine (Harrison, 2013.), a zajedničko im je što pokušavaju osigurati svoje vlastite etične standarde i pozicionirati se kao drugačiji s potrebom preživljavanja unutar surovog tržišta.

Danas je pravedna trgovina tržište koje raste. Neki veći dućani u europskim zemljama pored hrane nude i čitav niz još drugih proizvoda: odjeća, nakit, kućanske potrepštine, igračke i drugo. Želimo naglasiti da pravednu trgovinu ne moramo vezati za nečiju etiketu. Radi se o načinu ponašanja i djelovanja. Radi o solidarnosti s izvornim proizvođačima kojima nisu naklonjena pravila na tržištu u kapitalizmu i koji nestaju, jer ih veliki igrači istiskuju, a potrošači ignoriraju. Pravedna trgovina stvara sustav unutar kojeg proizvođači mogu opstati, a potrošači su odgovorni i solidarni.

Klasični primjer pravedne trgovine je odlazak na plac gdje pristajemo kupiti hranu od lokalnih proizvođača hrane premda smo svjesni kako im je hrana skuplja od one u velikim trgovačkim centrima. Još je naprednija verzija organizirana solidarna kupovina direktno od proizvođača što se kod nas organizira kroz Grupe solidarne razmjene, Solidarne eko grupe ili kroz zadružne modele. Radi se o naprednijoj verziji uglavnom neformalnih oblika pravedne trgovine, jer je tu puno prisniji odnos između proizvođača i potrošača sa zajedničkim odlučivanjima o cijeni, planiranju proizvodnje i brizi za cijeli sustav. Neki od bolje organiziranih sustava stvaraju i svoje vlastite načine brige za kvalitetu proizvoda i transparentnost u radu kroz posjećivanja i zajednički rad. Ovdje nam je puno jasnije gdje novac ide i kako je hrana proizvedena. Upravo ćemo ovakve modele pravedne trgovine i predstaviti u dobrim pričama jer su manje poznati, a kao aktivistima koji zagovaraju društvenu promjenu interesantniji su za primjenu i za naučiti o njihovim modelima.

Dobra ekonomija u dobrim pričama

Zapatistička kava je primjer nove generacije pravedne trgovine, ona koja zaobilazi tradicionalne organizacije u ovom području i stvara direktne odnose s proizvođačima i novo tržište. Premda nemam previše prostora ulaziti u detalje pa samo kratko o osnovama. Zapatisti su pokret indijanskog stanovništva u najjužnijoj meksičkoj pokrajini Chiapas. Postali su svjetski poznati na Novu godinu 1994. godine zbog oružane pobune protiv vlade i protiv neoliberalizma kao glavnih i odgovornih zbog njihove potlačenosti i siromaštva. Prilično brzo su napustili takvu taktiku jer su uvidjeli kako nemaju nikakve šanse u konfliktu s vojskom i plaćenicima, ali su vrlo brzo počeli koristiti nove medije te komunicirati sa cijelim svijetom pozivajući na solidarnost i zajedničku borbu. Obilježili su sljedećih deset godina kao jezgra borbe protiv neoliberalnog kapitalizma i svima su bili hit. Danas su od većine zaboravljeni i žive u izolaciji što samonametnutoj što uvjetovanu od strane vlade. To je uvelike doprinijelo i značajnom iseljavanju ljudi iz tog područja. Na području kojeg zauzimaju provode svoj model Dobrog vladanja koji uključuje (su)odlučivanje i (su)upravljanje lokalnog stanovništva.

Dio aktivista na zapadu je odlučio podržati njihova nastojanja i borbu za veća prava i bolji život tako da osigura tržište za njihove proizvode, od čega je najčešća kava, premda proizvode i kukuruz, razne rukotvorine i ostalo. Proizvodnja u zapatističkim zajednicama osigurana je kroz zadruge, a najveći distributer u Europi je također zadruga Café Libertad Collective eG iz Hamburga. Zanimljivo je da Café Libertad Collective eG proizvođačima plaća više od uobičajene cijene koje su odredile najpoznatije i najveće organizacije pravedne trgovine, a kava im je među najjeftinijim na tržištu ekoloških kava dobivenih pravednom trgovinom.

Kava se proizvodi ekološkim metodama u šumskim područjima na tzv. stablima u sjeni. Nakon što se podmire troškovi prodaje i logistike, sav profit i to puno više od uobičajene trećine ide direktno zapatističkim zajednicama za poboljšanje zdravstvenih, sanitarnih, obrazovnih i drugih nužnih potreba. Najpoznatija je Cafe Rebelde i nije rijetkost da u mnogim europskim aktivističkim društvenim centrima ili sličnim prostorima vas posluže ovom pobunjeničkom pravednom trgovinom. Meni se to dogodilo na skupštini Svjetske mreže za društvenu i solidarnu ekonomiju (RIPESS) u Berlinu u rujnu 2015. godine i oduševio sam se kako je dobro cijeli sustav organiziran i koliko ima smisla. Baš danas, kad Zapatisti više nisu hit u vijestima.

Dobra ekonomija u dobrim pričama

Gruppi di Acquisto Solidale (G.A.S.) odnosno Grupe za solidarnu potrošnju iz Italije dobar su primjer spomenutog u glavnom tekstu – organiziranja pravedne i solidarne trgovine na principima u ovom slučaju neformalnog zadrugarstva. Nastali su polovicom 90-ih godina prošlog stoljeća kao direktan odgovor na lošu kvalitetu proizvoda unutar konvencionalnog tržišta i preskupih proizvoda u uobičajenim lancima zdrave prehrane. Na početku su se fokusirali samo na hranu, ali se pokret toliko ojačao i razgranao da danas osiguravaju tržište i za kozmetičke i higijenske potrepštine, odjeću i obuću te kupovinu energije dobivenu pomoću obnovljivih izvora.

Procjenjuje se da u Italiji danas postoji najmanje 900 grupa za pravednu trgovinu, kako i sami kažu na svojoj internetskoj stranici. Ukupan broj ljudi koji sudjeluje u GAS-evima u Italiji je ogromnih 200000, a procjenjuje se da svako kućanstvo prosječno potroši 2.000 eura godišnje čime osiguravaju direktnu pomoć za tisuće ekoloških proizvođača i specijaliziranih obrta, ali i poduzeća male i srednje veličine. GAS-evi su raznoliki, od 25 obitelji koje kupuju preko svega par proizvođača do pravih velikih mreža gdje je i više od 100 ljudi. Negdje je fokus na samu pravednu trgovinu, negdje se širi na politički aktivizam, negdje je poanta dobiti lokalno proizvedenu ekološku hranu ili druge proizvode bez drugih odnosa, negdje se posjećuje proizvođače. Zato im se pomaže u sezonskim poslovima, pripremama i planiranju sjetve ili sadnje pa čak i plaća unaprijed hrana kako bi imali dovoljno financijskih sredstava za pokrenuti proizvodnju bez potrebe da se nepovoljno zadužuju kod banaka. 

preuzeto iz knjige ZELENI ALATI - Dobra ekonomija (Šimleša, 2016.)