Dobra vs. 'loša' ekonomija

 

Ekonomija je u permakulturi neizostavni dio dobrog dizajna. Kao vrlo bitnu laticu nalazimo je u cvijetu permakulture, sistemskom prikazu najvažnijih područja i tema kojima se bavi permakultura. Bez novih odnosno pravednijih i održivijih temelja ekonomije nije moguće ostvariti tri etička principa permakulture: brigu za ljude, brigu za planet i pravednu raspodjelu. Možemo reći kako ne možemo učiniti potrebne promjene niti u pet osnovnih elemenata koji stvaraju uvjete za život na Zemlji, a koji su danas u katastrofalnom stanju: korištenje resursa za energiju i klimatske promjene, zagađenje te pretjerano iskorištavanje voda, uništavanje plodnosti i kvalitete tla, zagađenje zraka te kriza demokracije odnosno struktura i procesa odlučivanja na kojima počiva današnja civilizacija. Dapače, možemo utvrditi kako je mnogima uzrok loša ekonomija. Mi se na žalost danas više bavimo posljedicama i vidanjem rana. A permakultura nas lijepo uči kako je bolje baviti se uzrocima, ne posljedicama. 

Ovo sve jasno ne znači da je ekonomija jedina važna za potrebne promjene i na razini permakulturnog projekta i na razini društva. No, opće gledano, ekonomija je zanemarena kao bitan dio u dizajniranju održivog društva. Iz dosadašnjeg iskustva i komuniciranja s rajom na terenu vidim dva razloga za to:

 

     → Bez obzira na sve moguće filmove, internetske linkove, besplatne i nebesplatne knjige, gostovanja svjetskih i domaćih faca, rasprave na tribinama i u birtijama, ispada da mi i dalje ne razumijemo kako funkcionira današnja ekonomija i novac, i u skladu s tim nismo u stanju niti iznjedriti rješenja i promjene u tom području. To je problem jer ekonomija utječe na naše živote, vedri i oblači sve od državnih politika do našeg svakodnevnog života gdje jedna „sitnica“ kao što je loš dan nekog bitnog iz kraljevske svite naftnih zemalja ili nerazjašnjiva depra u Kini može utjecati na svjetske burze, bankovne kredite i kako se lijepo kaže indeks potrošačkog povjerenja.

 

→ Ako je pak razumijemo, ekonomija nam se zapravo gadi pa je ignoriramo. Maltene ko neka teška bolest. Znamo zašto je tu, ali se pravimo da ne postoji jer nam se ne da baviti s njom. A i ima onih tableta nekih što brzo pomognu da je lakše. U tom smislu je ekonomija u rangu politike. Tako dolazimo do iluzije čistunstva da mi tu nešto bojkotiramo ili da nas se to ne dotikavle, jer ne podržavamo trenutno prevladavajuću ekonomiju i politiku. Ali uživo ne znam niti jednu priču, a i pomučio bi se naći ih preko druge ruke ili izvora, koja je toliko izolirana i samodostatna da na nju ne utječe prevladavajuća ekonomija i politika. Kao kad ignoriramo naznake bolesti pa smo u sve gorem stanju što duže odugovlačimo da na vrijeme nešto poduzmemo po tom pitanju. Nekad se pokrenemo prekasno, jer su se prvotne naznake pretvorile u opaku zarazu koja se širi. Dakle, ponašamo se kao da nam je ekonomija Zona 5, u permakulturi područje gdje ne idemo i ostavljamo prirodnim procesima da rade svoje, a mi eventualno promatramo. To je nama ekonomija, Zona 5, područje gdje ne idemo i ostavljamo procesima proizašlim iz neoliberalnog kapitalizma da rade svoje, a mi eventualno promatramo.

Zato je bitno imati alate, informacije i znanja o tome kako današnja ekonomija funkcionira, a još je bitnije imati zelene alate za dobru ekonomiju kako bismo imali konkretne spoznaje i vještine koje nas osnažuju da učinimo nešto praktično, već sada i ovdje, da ekonomiju iz problema pretvorimo u rješenje. Možemo pretvoriti onu poznatu Mollisonovu kako „nemamo u vrtu previše puževa nego premalo pataka“ u „nemamo previše wall streetova, nego premalo dobroekonomskih beetova“.

Upravo zbog globaliziranosti cijelog svijeta kao nikad prije ekonomija utječe na naše živote, a isto tako utječe i politika koje su danas toliko sparene da ih je teško promatrati i doživljavati odvojeno. Kroz stoljeća je politika prevladavala u svojoj brutalnosti i hranila time ekonomiju, a danas ekonomija prevladava u svojoj slatkorječivosti i time hrani politiku. No, i dalje uz brutalne posljedice.

 

Nije slučajno što su i politički sustav i ekonomija paralelno u krizi. Politika je kroz posljednja desetljeća 20. stoljeća, a posebno u prvim godinama novog milenija, postajala taoc ekonomije i postavila koncept ekonomskog rasta i potrošnje na prioritetno mjesto našeg postojanja. Premda bismo mogli zaključiti kako oni koji kontroliraju ekonomiju kontroliraju i politiku, zapravo je posljednja svjetska financijska kriza pokazala kako ruka ruku mije i kako zapravo nije jasno gdje političarima počinje ekonomija, a prestaje politikantstvo, a gdje ekonomistima počinje politika, a prestaje ekonomizam. Potpuno se zamutila granica između njih i kao da gledamo neko čudovište s dvije glave. Zato i možemo govoriti o „demokratskoj krizi kapitalizma“ (Wagner, 2011.).

Dobra ekonomija želi pokazati kako postoje pozitivna i progresivna rješenja u ekonomiji, ali kako su ona gotovo u pravilu neodvojiva od isto takvog smjera u politici, posebno ako govorimo o zaista dugotrajnim i dubinskim rješenjima i promjenama. Polazišna točka je kako nema niti jedne relevantne strategije, ozbiljnog pokušaja, održivog i pravednog razvoja bez dubinskih i širokih promjena u području ekonomije i politike. No, za to nam je potrebno i da promijenimo način razmišljanja i djelovanja, da ne zatvaramo oči i srce pred očitim, da se ne zavaravamo, da ne trošimo energiju i vrijeme na nebitno i da osvijestimo kako potrebne promjene u društvu ne donosimo sami, nego samo s drugima. 

***

Prije nego predstavimo modele dobre ekonomije krećemo na put prema unutra gdje ćemo zaviriti u nas same. Nema nikakve sumnje da su načela neoliberalnog kapitalizma u suprotnosti s načelima ekosustava, a samim time i s nama samima kao bitnim dijelom ekosustava. S obzirom da kao takva bića živimo u carstvu neoliberalnije logično je da smo u traumi i nepovezani. Postoji čitav niz istraživanja i analiza na koji način duh laktarenja i gaženja jednih preko drugih kako bismo uspjeli u životu, širenje sebičnog pogleda na svijet i nesposobnost suosjećanja, ignoriranje utjecaja posljedica našeg djelovanja i prema okolišu i prema drugim ljudima nije nešto što je nama svojstveno, što je dio nas. Pri tome ne zanemarujem da smo slojevita i kompleksna bića te da na određenoj razini svi više ili manje imamo sklonost natjecanju, isticanju i interesu da pred drugima ispadnemo super. Također, ne ignoriram niti druge utjecaje prema općoj praznini i nesposobnosti pronalaska zadovoljstva u životu, ali postoji čitav niz dokaza na koji način današnji ekonomski ustroj generira osjećaje depresije, tjeskobe i drugih zloćudnosti našeg vremena. Vrijednosti koje političko-ekonomska ideologija bazirana na jurnjavi za profitom iznad svega i stjecanju moći po svaku cijenu promovira stvaraju sustav koji je direktno suprotan našem biću te nas uvodi u nepregledan svijet psihofizičkih obolijevanja i življenja u konstantnom strahu i grču (Hamilton, 2004). A to prenosimo našoj djeci koja kao spužvice upijaju pravila tog „divnog“ svijeta bez da im ga mi direktno predstavljamo i opisujemo. 

 

Smatramo da nas taj čvor sprječava da udahnemo punim plućima, da koči naše kreativne i slobodarske potencijale i da nam koči odlučnost za šire i dublje prakticiranje dobre ekonomije koja također poštuje načela ekosustava. Nećemo biti u stanju raširiti i produbiti dobru ekonomiju dok ne prerežemo vrpcu ovisnosti o sustavu koji nas i sve oko nas zapravo guši.

***

Trebamo snage i mudrosti, ljubavi i hrabrosti za pronalaženje rješenja koja će nadići ekstreme 20. stoljeća – sistema koji je uspio podrediti ekonomiju političkoj volji i načelno promovirao jednakost, a skrivao neviđeni teror i prisilu, i sistema koji iza slobode tržišta i individualnih prava skriva širenje patnje i uništavanje planeta.

Sadašnji sustav temelji svoje postojanje na strahu. To nije samo strah da ćemo bez njega biti bespomoćni nego je to i strah od sutra, od budućnosti. Mi smo kao vrsta, kroz koje god nedaće i krize prolazili, uvijek gledali iza i preko, uvijek gledali na ono što nas čeka, što može biti bolje. Sanjali smo. I ostvarivali snove. Onda smo gurali i uprli dalje, jer je postojalo to nešto zbog čega sve ima smisla. To je uspjeh ove ekonomsko-političke nakupine brutale i besmisla – krađa odnosno gašenje našeg osjećaja da ima smisla ono što slijedi, da vrijedi raditi stvari koje traju, koje su održive. Ukidanje smisla i ukidanje sna djeluje destruktivno na nas, posebno na mlade pred kojima je život.

Lewis Mumford je lijepo rekao kako živimo u vremenima kada će samo oni koji se usude sanjati biti praktičari (Jensen, 2004.). Danas nam nedostaju upravo praktičari koji se naslanjaju na sanjare. U ovoj knjizi ih nalazimo. Dobra ekonomija je krcata. Otvaramo se obilju... 

preuzeto iz knjige ZELENI ALATI - Dobra ekonomija (Šimleša, 2016.)